петак, 31. март 2017.

Budućnost nam duguje sva zadovoljstva koja život čuva za svoje izabranike, a mi to jesmo



Nezadovoljna trenutnim stanjem, želim da naglasim i sebi i drugima da mi ipak imamo budućnost. Duguje nam sva zadovoljstva kroz koja nismo prošli i koja treba da doživimo. Mnogo toga sam pročitala, čula mnogo saveta, a ipak moram da nadjem svoj način da ostvarim sve ono što želim. Ne znam da li je dovoljno samo pozitivno razmišljati... Šta to u stvari znači? Moram i da brinem o nečemu. Meni nije baš sve u životu išlo glatko. Kako se snaći u vremenu i prostoru gde je sreća jednog čoveka najmanje važna?
Ne gledati TV, ne čitati ni naslove u novinama, sklanjati se od ljudi u čijem se pogledu ne vidi nada... To je samo bežanje od stvarnosti. Kako se izboriti s tim?
Kako verovati ljudima kad te lažu bez potrebe? Ništa ne pitaš, a čuješ laž. Foliranti su najgora vrsta. A mnogo ih je.
Razmenjivanje misli sa osobama kojima veruješ, videti ljude koje voliš, izaći na kafu sa prijateljicama... i to je nešto.
Dokle misliti o tome da je manje novca potrošeno ako kupiš 200 grama kafe i pozoveš prijatelje? Dokle misliti o tome da sam praviš kolače, jer za jedan kupljeni kolač u poslastičarnici ti napraviš deset kod kuće?
Dokle razmišljati o tome kad ću moći u isto vreme da kupim i haljinu i cipele i tašnu i da to sve iskombinujem odmah. Dokle kupovati crnu tašnu jer se uz sve uklapa? Dokle razmišljati o tome da cipele treba da budu u boji uz koje možeš da uklopiš najviše svojih stvari, da potpetica mora da bude prikladna i za pijac i za pozorište?
Kroz sve to prolazimo mnogo, mnogo dugo.
I ne znam zašto, mislim da je došla ta neka budućnost. Da dolazi vreme da odahnemo. Verujem da ću uključiti televizor iz navike i slušati muziku, ili najnovije modne vesti.
Verujem da ću uskoro slušati razmene mišljenja o pozorišnim predstavama umesto o nekim ljudima koji se zovu političari.
Budućnost koja mi duguje ljubav, radost, sva zadovoljstva koja je čuvala za mene, je došla.
A vi... kako hoćete.

1 коментар: